inercijski navigacijski sustav, elektronički navigacijski sustav koji neprekidnim praćenjem promjena brzine plovila ili letjelice proračunava podatke o prevaljenome putu, što mu omogućuje i određivanje njihova trenutačnoga položaja. Osnovu sustava čine akcelerometri, tj. osjetnici (senzori) kojima se mjere sve promjene brzine (akceleracije). Sustav najčešće ima tri akcelerometra, po jedan za svaku komponentu smjera kretanja. Određivanje orijentacije akcelerometara u smjerovima sjever–jug i istok–zapad omogućuju najčešće tri giroskopa priključena na sustav. Iz prikupljenih podataka o ubrzanjima, računalo integracijom najprije računa trenutačnu brzinu i smjer kretanja, a zatim ponovnom integracijom određuje i trenutačni položaj. Prednost je inercijskoga navigacijskoga sustava što se njime omogućuje potpuno autonomna navigacija, bez potrebe kontakta s okolinom. No načelo rada sustava čini ga iznimno osjetljivim na pogrješke mjerenja senzora, koji zato moraju biti velike točnosti. Inercijski navigacijski sustav najčešće se primjenjuje za navigaciju podmornica, vođenih raketa, svemirskih letjelica i sl. Taj je sustav omogućio američkoj podmornici »Nautilus« prolaz ispod ledene kape Sjevernoga pola (1958), što mu je ujedno bila i prva primjena. (→ navigacija)
